[EXIT 2021] Iz perspektive jednog partijanera…

U ova pandemijska vremena, male stvari vesele čovjeka. Obiteljski ručak, piće do ponoć ili akreditacija za festival nakon 675 dana od posljednjeg. Yup, 675 dana, brojao sam.

Uzbuđenje, neizvjesnost, jedvačekanje. Exit – here I come! I to solo jer… kolegica… Kako se kaže – ko izda… dalje znaš i sam. U cijeloj euforiji, vrijeme je i za organizirati putovanje. Informacije šture, nepotpune i relativne, ali ne dam se. Idem.

Sve se stigne i par dana prije – uvijek bilo i bit će. Tako je i sada, definirala su se pravila, ažurirale informacije.  Neću bit cjepidlaka, ne analiziram izvođače, što me briga što svira – važno da se tulumari. Važan je moving, važni su ljudi, glazba i ljubav. Iako, ni imena nisu za posramit se. Najveći izvođači današnjice. Skoro pa staro normalno.

Uštipni me da vidim da ne sanjam.

SRIJEDA – 7.7.

Odradio sam smjenu na radiju. Nikad lakša i nikad teža smjena. Sve što želim je krenuti na Exit. Misli su mi u Novom Sadu, a noge već lagano čine svoj rad. Beat touches my soul sometimes. Sjedam na noćni bus i pičim za Zagreb. Noćna linija je jedini siguran san ovih nekoliko dana – to ne smijem propustit.

Zatvaram oči, ali nema šanse. Uzbuđenje je jače od želje za prijeko potrebnim snom. U autobusu, naravno, starije gospođe koje se bune na sjedala. Nema sna, okej, mirim se s tim.

Nenaspavan, ali euforičan – unatoč rezerviranom autobusu, iskombinirao sam prijevoz autom. Ekipa iz Zagreba putuje na Exit, slobodno mjesto. Samo čeka mene.

ČETVRTAK 8.7.

Jutro je, 7 sati, čekam na zagrebačkom kolodvoru.  Kupe me po dogovoru. U autu dvije cure i jedan dečko, skroz opuštena ekipica. Već su mi misli pomalo zatrovane, festival, dvije cure, zajedničko putovanje, ali, srećom, odmahnem rukom i samom sebi kažem: “Toni, 675 dana bez festivala. Cure NISU prioritet.” Iako – nikad ne znaš.

Za vrijeme vožnje primam mail Exitove PR ekipe – Paul Kalkbrenner je potvrdio intervju za 15 sati – uzbuđenje svakim trenutkom sve veće i veće. Stižemo na granicu – gužve su, ali nema velikih komplikacija.

Checkiram se u hostel, tuširam i spremam. Idem u hotel odraditi intervju. 

Paul Kalkbrenner, ikona techno scene, apsolutni kralj. Dočekao me skroz opušten i bos! Bacili smo sliku, jer tko bi mi vjerovao inače, a i moram nečim ljudima po redakciji vadit mast.

E, da, zapamti ovo, ako se ikad više budem žalio na vrućine u Splitu – slobodno me plesni! Novi Sad gori! Temperature su nepodnošljive, ali sve ću pretrpjeti za ovaj osjećaj.

Nakon đira po gradu, krećem lagano prema Petrovaradinskoj tvrđavi, uskoro će otvorenje festivala, to ne smijem propustiti! Uzbuđenje je na vrhuncu, cijeli Novi Sad živi i diše ovaj festival. Nevjerojatno! Da bi stvar bila bolja, na ulazu u festival, od svih ljudi ja sretnem one dvije cure s kojima sam došao. Možda ima šansi i za mene.

Prva večer festivala je bila chill, osim povratničkog seta DJ Snakea. Main stage je izgorio, a DJ Snake se kasnije družio s fanovima.

Iskoristio sam večer da obiđem i ostale stageove. Našlo se za svakoga po nešto, a nisam mogao ne primijetiti koliko su ljudi u Novom Sadu ludi za Vojkom V!

One down, three to go!

PETAK 9.7.

Budim se, opet dobre vijesti. Marko Nastić i Topic potvrđeni za intervju. Jedan je regionalna legenda, a drugi ruši sve svjetske ljestvice i uz to je podrijetlom Hrvat.

U međuvremenu dobivam i intervju sa Z++ s kojim sam naknadno popio pivo. Ne znam tko je veća flegma ni tko je više kul. Vidljivo su umorni, ali su raspoloženi za zezanciju i razgovor.

Moram primijetiti i kako susjedi puno više cijene hrvatske izvođače – više nego mi sami. Massimo, Z ++, Vojko V… svakoga očekuju s jednakim nestrpljenjem i euforijom.

Glavni izvođač druge večeri bio je Paul Kalkbrenner. Još uvijek ne mogu procesuirati koliko je ljudi okupio, premda, očekivao sam više od seta. Bio je dosta sličan onom iz 2019., ali s druge strane, svoj je dio odradio besprijekorno. Meštar i gotovo. 

Dance arena je gorila, a po mom subjektivnom mišljenju, Marko Nastić je definitivno bio zvijezda večeri. Ugodno iznenađenje je bila i Lady Lee na main stageu. Teški UMF mood. Kapa doli za sve žene na elektronskoj sceni.

Two down, two to go.

SUBOTA 10.7.

Počinjem osjećati lagani umor, ali to je ništa naspram onih 675 dana bez festivala. Što se mene tiče, neka me još duplo izmori sve, preživjet ću nekako, a spavat doma.

Dok šetam gradom u potrazi za merchem kojim ću se razveseliti, primam obavijest o otkazivanju nastupa. Boris Brejcha završio je u bolnici i neće nastupati, a umjesto njega – Nina Kraviz. Otkazani su također Hot Since 82 i Hani Dion. 

U međuvremenu odrađujem intervju s talijanskim triom Meduza (2 su došla, 1 je na godišnjem) i ikonom trancea Paul Van Dykom. Naravno, za ovaj intervju sam obukao i LOST IN TRANCE majicu. Ne obazirem se što sam jedan od tipova partijanera prema Klubskoj sceni. Techno majica i trance majica nisu iste majice. Hvala i lp.

Trebao sam intervjuirati ili Borisa ili Hot Since 82 i sve si mislim, dobro je da su otkazali, tko bi birao između njih dva. Ovako sam izbjegao dilemu. Što se samog festivala tiče – Asaf Avidan je definitivno najupečatljiviji vokal koji sam ikad čuo, nevjerojatna karizma.

Highlight večeri bio je Robin Schulz sa genijalnim setom kojim je sve rasplesao!

Three down, one to go!

NEDJELJA 11.07.

Zadnji je dan festivala i sve je prebrzo prošlo. Ustao sam najranije ikad jer sam dobio informaciju da suvenirnice rade do 18:00. Ne želim dangubiti.

Uzeo sam malo vremena za sebe, prošetao gradom i ručao, a kad se već tako potrefilo, nisam mogao ne pogledati kako Đole diže Wimbledon pehar i ide u zagrljaj Ivaniševiću. Samo ljubav, ljudi moji.

Nakon što sam se odmorio i rashladio, okupio sam Amerikance koje sam u međuvremenu upoznao i zajedno smo gledali finale Eura. It’s coming to Rome.

Brže od očekivanog došlo je vrijeme za zatvoriti jubilarni 20. Exit. 

Zagrijavanje je počelo s američkom trap senzacijom Shack Wesom koji je doslovno otpjevao tri pjesme i išao. Bilo je i više nego dovoljno. Nakon njega odslušao sam Jonas Blue koji me ugodno iznenadio. Očekivao sam teški mainstream, a vrtio je house. Može. Službeno zatvaranje festivala pripalo je Davidu Guetti koji je pokazao sav raskoš svoje glazbe i novog future rave zvuka.

Kako bih se odmorio od main stagea, izlazak sunca dočekao sam uz zvuk ArtBata i njihove For a feeling. Vrh!

Kakav bih bio, a da ne poslušam prijatelje Divolly i Markwarda koji su vrtili after na main stageu. Braća razvaljuju i krajem kolovoza su u Splitu. Već odbrojavam. After prije aftera odradila je još jedna balkanska ikona – Mladen Solomun. Za njega se nema što posebno reći, čovjek zna znanje. Jutro je ljepše uz deep house.

Ne mogu prešutjeti da sam i sam bio svojevrsna senzacija na Exitu. Long live Jugoplastika dres. <3

PONEDJELJAK 12.7.

Spavao sam nikad manje jer netko, čitaj ja, mora spremiti stvari i krenuti za Split. Do Zagreba sam se vraćao s istom ekipom s kojom sam i došao. Od ljubavi i zaljubljenosti nije bilo ništa, ali zato smo udarili temelje prijateljstvu. U Split sam došao kasno navečer, umoran, ali ispunjen. 

Festivali poput ovoga dokaz su da je glazba pokretač pozitive u društvu, ljubav najveća sila, a granice postoje samo u našim glavama.

Exit, vidimo se i dogodine! Ali prvo, vidimo se na SeaDanceu!